Gledajući cijene niskotarifnih zračnih prijevoznika, koje su ponekad uistinu nevjerojatno niske, vjerojatno ste se zapitali kako im uspijeva prevoziti putnike po takvim cijenama i k tome ostvarivati dobit. Pročitajte kojih je to 20 razloga zbog kojih su niskobudžetni prijevoznici tako jeftini.
1. Korištenje sporednih zračnih luka
Niskotarifni zračni prijevoznici najčešće koriste sporedne zračne luke, pa su tako neke od njih od pripadnih gradova udaljene skoro dva sata vožnje autobusom. Također, neki od prijevoznika izbjegavaju velike gradove, pa tako npr. Ryanair u Hrvatskoj nije prisutan u Zagrebu. Postoje i iznimke, pa npr. easyJet često slijeće na glavne zračne luke, a primjer je linija Zagreb – Pariz (Charles de Gaulle).
Ovakav način poslovanja donosi uštede jer te luke svoje usluge i prostor manje naplaćuju, a pojedini niskotarifni prijevoznici često su im uvjerljivo najveći klijenti, pa uspijevaju ugovoriti posebne, još povoljnije uvjete.
Putnicima zbog udaljenosti od središta gradova najčešće preostaje platiti prijevoz do samoga odredišta, što obično košta 10-ak eura ili više za povratni let.
2. Bez besplatnog obroka i pića
Njihove najpovoljnije tarife skoro uvijek sadrže samo prijevoznu kartu, a u cijenu nije uključen besplatni obrok i piće. Ako želite nešto pojesti i popiti, možete to učiniti kada stjuardese krenu s prodajom hrane i napitaka. Ako ste na sredini zrakoplova, zna se dogoditi da morate dosta dugo čekati, s obzirom da često samo dvije stjuardese poslužuju putnike, pa u slučaju da ih mnogo želi nešto kupiti cijeli proces dosta traje.
3. Plaćanje rezervacijske naknade
Kod plaćanja niskotarifnih letova obično postoji samo jedna kreditna kartica kojom možete izbjeći plaćanje rezervacijske naknade. Kod korištenja ostalih kartica plaća se naknada od nekoliko eura.
4. Plaćanje prtljage
U cijenu karte uključena je samo ručna prtljaga i to strogo određenih dimenzija, a za prijavu veće torbe ili kofera trebate platiti posebnu naknadu. To može biti priličan trošak, s obzirom da npr. Ryanair trenutno za torbu naplaćuje i po 30 eura, pa tako ta stavka može biti znatno veća od cijene same karte, odnosno prijevoza. Zato je, kada putuje više ljudi, uvijek dobro pokušati zajedno skombinirati prtljagu i tako ponijeti barem jednu torbu manje. Može se isplatiti i kupnja kofera dimenzije ručne prtljage, jer oni za kraća ljetna putovanja mogu biti sasvim dovoljni.
5. Prodaja karata preko vlastitih web-mjesta
Niskotarifni prijevoznici uglavnom zaobilaze tradicionalne posrednike, poput putničkih agenata, pa tako više od 90 posto karata prodaju izravno preko svojih web-mjesta. Na taj način uštede nekoliko postotnih poena od prodajne cijene, što kasnije prenesu na kupce. Prodajom preko internetskih stranica smanjuju se i troškovi osoblja.
U zadnje vrijeme vidljiva je i djelomična promjena ove prakse, pa je npr. easyJet ušao u neke posredničke distribucijske sustave, želeći se približiti poslovnim putnicima. Ipak, za očekivati je da to neće utjecati na ostale cijene, s obzirom da su za takve putnike osmišljene posebne tarife koje su znatno više od onih za ostatak tržišta.
6. Ujednačene flote
Kod nabave zrakoplova, uglavnom se odlučuju za jedan model. Ako odjednom kupuju ili unajmljuju npr. 50 zrakoplova, jasno je da ih to dovodi u odličnu pregovaračku poziciju, jer svaki proizvođač želi dobiti takvu narudžbu. Ujednačena flota također smanjuje troškove održavanja, jer je potrebno manje mehaničara, ostvaruje se popust na velike narudžbe istih dijelova i sl. Ušteda se ostvaruje i zato što su manji troškovi obuke pilota, s obzirom da se specijaliziraju za upravljanje samo jednim tipom aviona.
7. Mlade flote
Osim što su ujednačene, flote zrakoplova niskotarifnih prijevoznika obično su vrlo mlade, pa su tako npr. Ryanairovi zrakoplovi prosječno stari manje od tri godine, što je znatno manje od svjetskog prosjeka. To omogućava uštede na potrošnji goriva, ali opet i na održavanju, jer tako mladi zrakoplovi trebaju znatno manje "njege".
8. Više sjedala u zrakoplovu
Niskobudžetni zračni prijevoznici drukčije razmještaju sjedala unutar zrakoplova. Točnije, bliža su jedna drugima, što omogućava postavljanje nekoliko dodatnih redova sjedala. Posljedica je smanjena udobnost za putnike, ali i viši prihod po svakom letu.
9. Pojednostavljen sustav cijena
Sustavi određivanja cijena kod zračnih prijevoznika obično su vrlo složeni, a na istom letu karte imaju i po pedeset ili više cijena. Jeftini prijevoznici malo su pojednostavnili sustav i uveli jednostavan princip ostvarivanja povoljnih cijena – što ranije kupite kartu, to je ona jeftinija. Iako to nije uvijek slučaj, uglavnom ćete bolje proći ako kartu kupite dva mjeseca prije nego što biste prošli da je kupite dva tjedna prije.
Najjeftinije karte se brzo prodaju, što prijevozniku osigurava određeni prihod i pokriće troškova. Kako se avion dalje puni, tako dobit raste, pa si prijevoznik može priuštiti povisivanje cijene za preostale karte čak i pod cijenu toga da neke od njih ostanu neprodane.
10. Bolja popunjenost
Veći broj sjedala lakše je popuniti uz niske cijene. Zapravo, upravo toliki broj sjedala može omogućiti bombastične akcije, poput onih s kartama od 0,01 eura.
Uzmimo za primjer da niskotarifni zrakoplov ima 30 mjesta više nego onaj tradicionalnoj prijevoznika. Svih 30 mjesta može biti rasprodano po cijeni od deset eura, što će učvrstiti imidž prijevoznika s jeftinim kartama, a prihod će već u startu biti 300 eura viši nego što bi bio kod aviona sa standardnim rasporedom sjedala. Ostale karte moguće je prodati po višoj cijeni putnicima koji su se kasnije odlučili na rezervaciju ili putnicima s neelastičnom potražnjom, poput poslovnih ljudi.
Niskobudžetni prijevoznici tako bilježe prosječnu popunjenost kabine od preko 80 posto, a u nekim mjesecima i znatno bolju. Kada taj znamo da je tako dobro popunjen zrakoplov s više sjedala, onda je jasno da je moguće odrediti i nižu prosječnu cijenu karte.
11. Isti razred za sve putnike
U zrakoplovima niskotarifnih prijevoznika svi se voze u istom razredu ili bolje rečeno razredi niti ne postoje. Tako se izbjegavaju troškovi koje tradicionalni prijevoznici imaju za npr. poslovni razred, koje je u slučaju slabe potražnje vrlo teško nadoknaditi.
12. Izvrsno upravljanje zrakoplovima
Niskotarifni prijevoznici do savršenstva su doveli upravljanje vremenom. Tako njihovi zrakoplovi između slijetanja i novog uzlijetanja potroše oko pola sata, što je i dvostruko manje nego kod ostalih zračnih prijevoznika. Na taj način isti zrakoplov može u istome danu obaviti više letova i ostvariti više prihoda, a manje se i plaća zračnim lukama.
13. Online prijava putnika
Prije nekoliko godina niskotarifni su prijevoznici krenuli s poticanjem putnika na online prijavu (check-in), opet s istim ciljem – smanjenjem troškova. Danas Ryanair prijavu putnika obavlja isključivo preko interneta, a mnogi putnike na online prijavu potiču manjim naknadama i sličnim poticajima.
Naravno, takav sustav brojne radnike na šalterima u zračnim lukama čini suvišnima, smanjuje se i potreba za zakupom šaltera, a sve to može značajno smanjiti troškove.
14. Bez presjedanja
Jeftini prijevoznici lete gotovo uvijek lete između dva mjesta, odnosno kod njih nema mogućnosti presjedanja i nastavka leta prema drugom odredištu. To smanjuje troškove na više načina. Jedan primjer je manje osoblja zaduženog za prebacivanje prtljage iz jednog zrakoplova u drugi, a manje je i izgubljene prtljage, što smanjuje troškove odšteta.
15. Minimalna usluga za korisnike i uskraćivanje luksuza
Neki od tradicionalnih prijevoznika svoj ugled i uspjeh duguju superiornoj brizi za korisnike, kao i raznim dodatnim sadržajima, kao npr. lounge prostorima za čekanje ukrcaja i sl. Kod niskotarifnih prijevoznika takvi sadržaji ne postoje, a briga za korisnike najčešće je ipak na znatno nižoj razini i u funkciji zadovoljenja temeljnih potreba putnika ili zakonskih propisa.
16. Manji troškovi oglašavanja
Dobre vijesti brzo se šire, a na učinak 'usmene' predaje računaju i jeftini prijevoznici. Njihovi troškovi oglašavanja znatno su niži, jer se vijesti o rasprodajama i iznimno povoljnim letovima brzo pročuje. Ryanair je usvojio dodatnu metodu besplatne promocije. Naime, njihov način komunikacije prilično je provokativan, što im osigurava gotovo stalnu prisutnost u medijima, a najbolji primjer su navodno razmatranje uvođenja stajaćih mjesta i naplate za korištenje zahoda tijekom leta.
17. Bez ispisivanja karata
Vremena klasičnih karata ionako su dobrim dijelom iza nas, ali niskotarifni prijevoznici još su prije mnogo godina uveli prilično inovativan koncept po kojem svaki putnik sam na računalu ispisuje svoju kartu, odnosno kod potreban za let. Možda je pojedinačni trošak izrade 'starinskih' karata za prijevoznike malen, ali kada imamo na umu da najveći godišnje prevezu više od 50 milijuna putnika, vidljivo je da se skupi pozamašan iznos.
18. Manji ili nepostojeći programi vjernosti kupaca
Programi vjernosti kupaca, popularno 'skupljanje milja', jedan su od popularnih načina privlačenja putnika za tradicionalne prijevoznike. No, niskobudžetni prijevoznici takve programe često uopće nemaju, a oni koji ih imaju nude nešto manji opseg pogodnosti. Mnogim putnicima ionako je draže odmah dobiti jeftinu kartu, nego plaćati skuplje da bi se to kasnije eventualno dijelom vratilo kroz program vjernosti.
19. Manje kabinskog osoblja
Broj stjuardesa po putniku obično je manji nego kod mrežnih operatora, pa tako npr. prodaja hrane i pića na početku leta zna potrajati vrlo dugo. Osim toga, kabinsko je osoblje u razdoblju od slijetanja do dolaska putnika za novi let obično zaduženo za čišćenje unutrašnjosti zrakoplova. Na taj način manje se plaća poduzećima specijaliziranima za čišćenje zrakoplova, koja ga onda obično temeljito čiste na kraju dana i tijekom održavanja. Ovu praksu u zadnje vrijeme sve češće usvajaju i tradicionalni prijevoznici.
20. Slabija zaštita u izvanrednim slučajevima
Kada dođe do pomicanja ili otkazivanja leta, putnici niskotarifnih prijevoznika imaju znatno manje mogućnosti nego putnici tradicionalnih prijevoznika. Ako dobijete hotel, on vjerojatno neće biti jednake kvalitete kao kod mrežnih operatora. Na idući let vjerojatno ćete morati čekati znatno dulje, jer niskotarifne linije najčešće imaju dnevne ili čak rjeđe polaske. Također, uglavnom ne postoje sporazumi s drugim prijevoznicima o međusobnom preuzimanju putnika, koji bi putnicima omogućili ukrcavanje na avion drugog poduzeća na istoj liniji.
Objavi komentar Blogger Facebook