Šuškalo se da jedan nomadski narod u Papui Novoj Gvineji živi u zabačenim šumskim pećinama. Kada su ih pronašli, poslali su iznenađujuću potresnu poruku suvremenom svijetu.
Smješteni visoko u liticama, tako da se do njih ponekad može stići samo uspinjanjem uz nepouzdane lijane, pećine su i prirodna utvrđenja koja su Meakambute nekada štitila od njihovih neprijatelja: lovaca na ljudske glave, ljudoždera i kradljivaca udavača. Ali to je bilo prije mnogo generacija.
Sada njihovi neprijatelji nisu tako nasilni, mada su podjednako smrtonosni: malarija, tuberkuloza.
Ogromna geografska raznolikost Papue Nove Gvineje stvorila je izuzetan biološki diverzitet koji je, sa svoje strane, bio praćen enormnom kulturološkom raznovrsnošću: više od 800 jezika u zemlji veličine Kalifornije. Zbog te raznolikosti, a nakon što su kolonijalne sile početkom osamdesetih godina XIX stoljeća zabranile lov na ljudske glave, kanibalizam i plemenske sukobe, ova oblast je postala privlačna i za misionare i za antropologe.
Enklave tradicionalno nomadskih naroda, poput Meakambuta, postoje još samo u najnepristupačnijim područjima zemlje. Ova skupina živi na dva strma grebena skrivena na rubu prostrane sjeverne padine Središnjeg vijenca. Granice između njihove zemlje i teritorija okolnih naseobina – Imboin, anjima, Andambit, Kanjimei i namata – ugrubo označene.
Njihova teritorija se prostire na oko 260 četvornih kilometara.
Meakambuti su na rubu istrebljenja. Umiru od lako izlječivih bolesti. Za deset godina bi mogli potpuno nestati, a njihova kultura i jezik će iščeznuti.
U pokušaju da skrenu pažnju na to, jedan od poslednjih nomadskih naroda u Papui Novoj Gvineji uputio je iznenađujuću potresnu poruku suvremenom svijetu da će prihvatiti životne promjene uz sasvim malu cijenu koja bi im osigurala opstanak.
Može li cijeli narod preko noći da promjeni način života ili će postati kolateralna žrtva gospodina Dolara?.
“Mi, Meakambuti, voljni smo da odustanemo od lova, neprestanog seljakanja i života u planinskim pećinama, ukoliko nam vlada da bolnicu i školu, dvije lopate i dvije sjekire, kako bismo mogli da sagradimo sebi domove”.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju National Geographica za veljaču.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Objavi komentar Blogger Facebook