Od 1965. godine, Faustino je živio kao rančer i pastir. Novinarskoj ekipi koja je išla da ga posjeti trebalo je četiri dana da stignu do njegove kuće koja je sagrađena od rasturenih ribarskih čamaca.
“Nije mi potreban novac” rekao im je Faustino dok su ulazili u njegov dom. “Imam hrane. Život je mnogo bolji ako živite sami, bez drugih ljudi. Žele da me izbace odavdje, ali neće uspjeti. Ovdje ostajem dok ne umrem.”
Faustino je odrastao na obroncima O’Higins jezera, ali nakon što su se njegova braća i sestre odselili on je otišao u Argentinu. Dok je putovao radio je kao majstor i građevinac i obučio sebe da preživi u stjenovitim planinama Čilea.
Jezero O’Higins je najslabije naseljeno područje u Čileu i drugo po najmanjoj naseljenosti iza Antarktika.
Njegovo imanje se sastoji od dva mala objekta - kolibe gdje spava, jede, sluša radio i čuva hrpe starih novina koje mu dostavljaju dva puta godišnje, i šupe gdje skladišti konzerviranu hranu, brašno i šećer, koje mu dostavljaju čamcem jednom u deset dana.
Uzgaja krave i ovce i precrtava dane na kalendaru. Jednom u dvije godine sa svojim stadima uputi se u najbliže naseljeno mjesto, gdje prodaje stoku kako bi uzeo nešto novca da skromno preživi.
Na radiju ponekad prati vijesti o politici i sportu, da bi bio u toku, a televiziju je gledao samo jednom u životu.
“Dobro je znati šta se događa tamo. Radio mi je pomogao da naučim nešto o politici”, kaže ovaj usamljenik.
Prije nekoliko godina policija je došla na njegovo imanje jer su čuli da drži oružje. Pošto su vidjeli da nije opasan oduzeli su mu oružje u zamjenu za solarne panele. Panele rijetko koristi, a novo oružje je već nabavio.
Njegov mir u posljednjih deset godina narušavaju samo turistički brodovi koji jednom nedjeljno krstare jezerom.
Objavi komentar Blogger Facebook