Hoi An, Vijetnam

UNESKO ga je uvrstio u dio svoje Svjetske baštine 1999. godine kao selo koje je najbolje oslikavalo Jugoistočnu Aziju i predstavljalo njenu glavnu trgovinsku luku od 15. do 19. veka.Maleni grad ima više od 200 krojačkih radnji i to je njihov odličan materijal kojim omogućavaju da ulice Hoi Ana budu toliko šarene, sa više svilenih lustera nego stanovnika. “Hoi An” hotel dizajniran je tradicionalnim vijetnamskim “otvorenim” stilom, upotpunjen baštama i bazenima. Njegova lokacija je takođe zavidna jer se nalazi na šetalištu prema centru grada.



Hội An (vijetnamski: 粵語; francuski i španjolski: Faifo, što je transliteracija vijetnamskog Hội fố (海浦) što znači "obalni grad") je grad na obali Južnog kineskog mora u vijetnamskoj pokrajini Kuangnamu. Grad na estuariju rijeke Thu Bồn je u 1. stoljeću bio poznat kao grad Čampa kraljevstva, Lâm Ấp Fố, i tada je bio najveća luka jugoistočne Azije. Od 7. do 10. stoljeća iz njega su Čampe kontrolirale strateški put začina, što je dovelo do njegova velikog blagostanja. U 15. i 16. stoljeću je postao važnim vijetnamskim trgovačkim središtem i u njemu su Kinezi, Japanci, Indijci i Nizozemci izgradili svoje četvrti. Stoga je stari grad Hoi Ana upisan na na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1999. godine[1] kao izvanredno dobro sačuvan grad izgrađen od 15. do 19. stoljeća u kojemu građevine i plan ulica odražavaju izvorne i strane utjecaje koji su se spojili u jeidnstvenu svjetsku baštinu.



Većina zgrada je izgrađeno u tradicionalnom arhitektonskom stilu iz 19. i 20. stoljeća i nanizane su u uskim uličicama tradicionalnog tipa na sjevernoj obali rijeke Thu Bon. Ulice koje su paralelne uz rijeku, u smjeru istok-zapad, su presječene pod pravim kutom manjim ulicama i alejama. Unutar ovog područja nalaze se kuće (često u kombinaciji s trgovinama), komunalne kuće (za štovanje mudraca, osnivača naselja ili zanata) i obiteljske kultne kuće (za štovanje predaka), trajektna riva i otvoreno trgovište. Arhitektura Hoi Ana je gotovo u potpunosti od drva i kombinira tradicionalni vijetnamski dizajn s onima iz drugih zemalja, prije svega Kine i Japana, čiji su se građani doselili i izgradili kuće i trgovine u duhu svojih korijena.



Tu su i mnoge vjerske građevine, kao što su pagode (obično kvadratičnog tlocrta s raskošno ukrašenim krovovima), hramovi, saborne dvorane, itd., koje su nastajale razvojem lučke zajednice. Natkriveni drveni most Chùa cầu je spojen s budističkom pagodom i vodio je do japanske četvrti, te ima odlike japanske umjetnosti.



Tradicionalni način života, religije, običaja i kulinarstva su još uvijek mogu naći u Starom gradu gdje se se svake godine održavaju i mnogi tradicionalni festivali.