Realisti među nama već su otpisali putovanje kroz vrijeme kao moguću tehnologiju, no to ne znači da ne možemo nešto poslati u budućnost. Mnogi ljudi svakodnevno iskopavaju vremenske kapsule koje su zakopali prije nekoliko desetljeća, dok drugi nalaze kutije sa sitnicama svojih predaka na prašnom tavanu. Naravno, osobe koje imaju veći budžet šalju puno veće poruke u budućnost - poput satelita koji kruži oko Zemlje ili ogromnog sata koji se ‘glasa’ svakih 10.000 godina.
KEO
Misija satelita po imenu KEO je jednostavna - ostati u orbiti Zemlje otprilike sljedećih 50.000 godina. Ideja vodilja UNESCO-ovog projekta iz 1999. bila je stvoriti poruku za budućnost koja će biti sigurna od bilo kakve katastrofe koja bi mogla zadesiti ljude na površini planeta, te jednog dana pasti natrag na Zemlju kako bi je ljudi tada primili, piše Cracked.
UNESCO je KEO nazvao ‘projektom 21. stoljeća’, a zamislio ga je francuski umjetnik Jean-Marc Philippe. Okrugli satelit zapravo je svemirska vremenska kapsula sa solarnim krilima. Naravno, u svemiru nema potrebe za mahanjem krilima, no pretpostavljamo da se radi o umjetničkoj viziji. Očito nas sve zanima što će napredna civilizacija ljudi (ili primata, ili možda čak vanzemaljaca) u 51999. godini naći u KEO-u.
Poruka koju nosi sastoji se od sljedećeg:
Kapljice ljudske krvi, male količine zraka, morske vode i zemlje. Svi uzorci zapakirani su u dijamante na koje je ugraviran ljudski genom.
Astronomski sat.
Portreti ljudi svih kultura.
‘Enciklopedija svog ljudskog znanja’ (iz 1999).
Sve necenzurirane poruke posjetitelja službene stranice KEO-a.
Ilustrirana shema za izradu DVD playera (kako bi se poruke mogle zapravo pročitati).
Upute uklesane u kamene blokove u Georgiji
Polovinom 1979. misteriozni gospodin koji se navodno zvao R. C. Christian u Elbert Countyju u Georgiji naručio je izradu grantinog spomenika za ‘malu grupu lojalnih Amerikanaca’. Danas je taj spomenik poznat i kao ‘američki Stonehenge’ zbog svojih dimenzija - radi se o četiri granitna bloka visoka pet metara koji teže oko 20 tona svaki.
Granitni blokovi poslagani su u oblik zvijezde, a na svemu leži najveći komad kamena, težak oko 12 i po tona. Cijeli spomenik uredno je složen u kompleksni sat, kalendar i kompas koji prati Sunčevo kretanje s istoka na zapad tokom cijele godine.
Jedini čovjek koji je navodno imao kontakt s R. C. Christianom bio je predsjednik kompanije koja je izgradila granitni spomenik, Joe Fendley, no on je preminuo. Bankar Wyatt Martin tvrdi kako je pomogao gospodinu Christianu oko novčanih transakcija za spomenik te da zna o kome se zapravo radi, no ne želi to otkriti. Je li sva ta tajnovitost oko izrade ogromnog granitnog spomenika i opravdana kad je u pitanju poruka uklesana na njega?
Na granitu su sljedeće rečenice:
Održavajte broj ljudi na svijetu ispod 500 miliona u stalnom skladu s prirodom.
Mudro navodite ljude da se razmnožavaju tako da se povećava različitost i sposobnost.
Ujedinite ljude jednim novim živim jezikom.
Sve strasti, vjeru, tradiciju, predvodite razumom.
Zaštitite ljude i nacije nepristranim zakonima i pravednim sudovima.
Dozvolite svim nacijama da same rješavaju svoje unutrašnje probleme, a vanjske neka rješavaju na svjetskom sudu.
Klonite se sitničavih zakona i beskorisnih birokrata.
Stvorite jednakost ličnih i društvenih prava.
Cijenite istinu, ljepotu, ljubav i pokušajte naći jedinstvo s beskonačnim.
Nemojte biti rak na Zemlji, već napravite mjesta za prirodu.
Iako ništa zapravo nije pouzdano poznato o kamenom spomeniku u Georgiji, prilično je jasno da se radi o uputama koje bi trebale trajati dovoljno dugo da ih mnoge buduće generacije ljudi mogu pročitati. Ove upute uklesane su u granit na engleskom, španskom, hinduu, hebrejskom, arapskom, kineskom, ruskom te svahiliju. Jedino je možda zastrašujuće što ovaj spomenik nije u nasljeđe budućim generacijama ostavio neki genijalni i mudri vođa, već čovjek koji je jednostavno imao dovoljno novca da kupi tone kamenja.
Zlatna ploča na svemirskoj letjelici Voyager
Dvije svemirske letjelice su 1977. napustile Zemlju - Voyager 1 i 2. Misija im je bila istražiti same rubove našeg Sunčevog sistema. Osim niza naučnih instrumenata te ostalih stvari vezanih uz sam rad letjelice, oba Voyagera prenosila su i zlatnu ploču s porukom za bilo koga tko nabasa na nju. Odbor predvođen slavnim naučnikom Carlom Saganom pomogao je NASA-i smisliti kako bi poruka koju će svemirske letjelice nositi izgledati i što bi trebale sadržavati.
Voyagerove zlatne ploče su zapravo gramofonske ploče napravljene od pozlaćenog bakra pohranjene u aluminijski omot koji je također obložen uranijem-238 (kako bi se ploči mogla odrediti starost). Na koricama zlatne ‘longplejke’ nalaze se slikovni dijagrami koji opisuju gdje se nalazi Zemlja, kojom brzinom se treba vrtjeti ploča i kako shvatiti šta sadržava.
Obje letjelice još uvijek putuju svemirom iako im je ‘rok trajanja’ već davno istekao. Ako Voyager 1 hipotetski izdrži putovanje do najbliže zvijezde, trebao bi stići u susjedni sistem za otprilike 40.000 godina. U slučaju da se to dogodi i da se tada baš u tom trenu tamo nađu neki vanzemaljci, imali bi jedinstvenu priliku poslušati zvukove prirode sa Zemlje, pozdrave raznih svjetskih vođa te primjere razne muzike. Osim zvučnog dijela, zlatna ploča sadrži i oko 115 slika života i kultura sa Zemlje.
Nije nam u potpunosti jasno kako bi vanzemaljcima trebalo biti jasno što su zvukovi prirode, a što ljudski glasovi i kako se u to sve uklapa muzika, no ko zna - možda im se sve skupa i svidi.
Sat duge sadašnjice koji će se oglasiti za 10.000 godina
Danas gotovo više niko ni ne nosi sat na ruci osim iz modnih razloga. U domovima su čak počeli nestajati i razni zidni satovi jer praktički svaka mašina koju posjedujemo pokazuje vrijeme - od televizora do mikrotalasnih pećnica.
Činjenica da nam je tačno vrijeme skoro uvijek pred očima čini još čudnijom ideju Dannyja Hillisa koji se 1986. dosjetio kako bi htio sagraditi sat koji će kucati jednom godišnje, a čija kazaljka će pokazivati stoljeća. Još čudnije je da je uspio skupiti 42 miliona dolara za svoj bizaran projekt.
Zahvaljujući Jeffu Bezosu - pokretaču internetske stranice Amazon - koji je finansijski stao iza Hillisovog projekta Sat duge sadašnjice, kako ga je njegov dizajner nazvao, mogao bi zapravo jednog dana i početi kucati. Prva bušenja tunela u Teksasu su već počela, no nije sve baš tako jednostavno kako se čini.
Sat duge sadašnjice bit će ogroman. Čudovišni sat koji će biti smješten u Teksasu u blizini Van Horna bit će visok oko 60 metara, a vijci će mu biti veći nego prosječni čovjek. Pitanje je - kakvu tačno poruku ogroman sat šalje u budućnost. Odgovor je prilično očit - sat ne šalje nikakvu poruku kroz vrijeme, ali služi kao inspiracija ljudima koji žive danas.
Danny Hillis kaže da je cilj projekta nadahnuti ljude da razmišljaju dugoročno. Drugim riječima, bez obzira koliko će jednog dana izgrađeni sat impozantno djelovati, uloženo je 42 miliona dolara u izgradnju divovskog sata koji bi trebao ljude nadahnuti da razmišljaju dugoročno. Na očigledno pitanje ne bi li novac bio bolje iskorišten za, na primjer, pronalaženje lijeka za rak Hills je odgovorio kako se njemu čini da je njegov projekat važniji na duge staze.
Hard disk besmrtnosti
Richard ‘Lord British’ Garriott 2008. na Međunarodnu svemirsku stanicu odnio je Hard disk besmrtnosti - mikročip na kojem se nalazio digitalizirani DNA ‘najboljeg što ljudski rod može ponuditi’. Iako se zapravo radilo o reklami za jednu od internetskih igara, Richardu Garriottu mora se priznati jedna stvar - postao je šesti svemirski turist na svijetu po cijeni od 30 miliona dolara. U listopadu 2008. Garriott je na ruskoj letjelici Soyuz pristao na Međunarodnu svemirsku stanicu.
Cijelu bedastoću vlasnik kompanije NCsoft nazvao je Operacija besmrtnost, a njegov mikročip još uvijek se nalazi ‘arhiviran’ na Međunarodnoj svemirskoj stanici. Cijelu stvar Garriott je naravno utemeljio na mišljenju igrača njegove internetske igre Tabula Rasa jer je očito zaključio da su oni predstavljaju ‘najbolje’ među ljudima.
U ovom slučaju očito se ne radi o poruci za buduće naraštaje (osim u slučaju užasne katastrofe koju bi preživjeli samo astronauti u Međunarodnoj svemirskoj stanici), već o digitaliziranom genetskom kodu samog Richarda Garriotta, fizičara Stephena Hawkinga i njegove kćeri Lucy Hawking, komičara Stephena Colberta, olimpijskog gimnastičara Scotta Johnsona, američkog hrvača Matta Morgana, profesionalnog igrača računarskih igara Johnathana Wendella (Fatal1ty) te još dvadesetak drugih muškaraca (uglavnom pisaca i muzičara).
Među ženama čiji DNA se nalazi na Međunarodnoj svemirskoj stanici našle su se osim kćeri Stephena Hawkinga i jedna Playboyeva zečica te nekoliko televizijskih scenaristica. Iskreno, nije nam jasno zašto bi netko htio sačuvati bilo čiji genetski kod u digitalnom obliku na svemirskoj stanici koja već za deset godina vjerojatno neće više biti u Zemljinoj orbiti, ali jasno nam je kako se Garriott vjerovatno odlično proveo dok je letio u svemir i natrag pod isprikom da promoviše svoju kompaniju.
Objavi komentar Blogger Facebook